Uranjanje u otajstvo Uzašašća

Prvu sam knjigu, Teofile, sastavio o svemu što je Isus činio i učio do dana kad je uznesen pošto je dao upute apostolima koje je izabrao po Duhu Svetome. Njima je poslije svoje muke mnogim dokazima pokazao da je živ, četrdeset im se dana ukazivao i govorio o kraljevstvu Božjem. I dok je jednom s njima blagovao, zapovjedi im da ne napuštaju Jeruzalema, nego neka čekaju Obećanje Očevo »koje čuste od mene: Ivan je krstio vodom, a vi ćete naskoro nakon ovih dana biti kršteni Duhom Svetim«.

Nato ga sabrani upitaše: »Gospodine, hoćeš li u ovo vrijeme Izraelu opet uspostaviti kraljevstvo?« On im odgovori: »Nije vaše znati vremena i zgode koje je Otac podredio svojoj vlasti. Nego primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje.« Kada to reče, bi uzdignut njima naočigled i oblak ga ote njihovim očima. I dok su netremice gledali kako on odlazi na nebo, gle, dva čovjeka stadoše kraj njih u bijeloj odjeći i rekoše im: »Galilejci, što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus koji je od vas uznesen na nebo isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi na nebo.« (Dj 1,1-11)

Knjiga djela apostolskih pokušava gotovo „vidljivo“ opisati nam Isusovo uzašašće u drugom dijelu odlomka (Dj 1,6-11). Riječ je o posljednjoj „kristofaniji“ koju Isus daruje svojim učenicima, koji i dalje izgledaju nespremni da shvate Kristov misterij: „Gospodine, hoćeš li u ovo vrijeme Izraelu opet uspostaviti kraljevstvo?“ (r. 6). Iako su u vremenu nakon uskrsnuća, oni i dalje razmišljaju potpuno zemaljski. Isus nadilazi njihovo nerazumijevanje odgađajući do silaska Duha Svetoga potpuno rasvjetljenje njegovog misterija i njihovog poslanja i stvarnosti tog misterija. „Nije vaše znati vremena i zgode koje je Otac podredio svojoj vlasti. Nego primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje.“ (1,7-8)

Nalazimo se pred „misionarskim“ poslanjem. Snaga za ostvariti ovo poslanje ne dolazi od slabih i nestalnih ljudskih resursa, nego od trajne prisutnosti i sile Duha Svetoga. U 2 poglavlju Djela apostolskih Luka nam zapravo i opisuje taj nagli silazak Duha Svetoga i njegove snage preobrazbe duše i osjećaja apostola: od sramežljivih i prestrašenih kakvi su bili, postat će neustrašivi i nezaustavljivi navjestitelji i svjedoci Uskrsloga.

Nakon što je učenicima dao svoje misijsko poslanje, Isus „bi uzdignut njima naočigled i oblak ga ote njihovim očima“ (Dj 1,9). Apostoli ostaju tužni, dok gledaju kako nestaje Isusova fizička prisutnost. Ali ono što je važno, nije njegova fizička prisutnost, nego uvjerenje vjere da će on uvijek biti uz svoje snagom Duha Svetoga, do svoga ponovnog slavnog povratka, kako i proglašavaju dvije misteriozne osobe u bijeloj odjeći: „Ovaj Isus koji je od vas uznesen na nebo isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi na nebo.“ (Dj 1,11).

U tom vremenu čekanja koje već traje gotovo 2000 godina, i ne znam koliko će još trajati, njegovi učenici, odnosno Crkva, pozvani su širiti istinu njegove ljubavi sve do kraja zemlje.

Ukaza se Isus jedanaestorici i reče im: »Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se. A ovi će znakovi pratiti one koji uzvjeruju: u ime će moje izganjati zloduhe, novim će jezicima zboriti, zmije uzimati; i popiju li što smrtonosno, ne, neće im nauditi; na nemoćnike će ruke polagati, i bit će im dobro.« I Gospodin Isus, pošto im to reče, bude uzet na nebo i sjede zdesna Bogu. Oni pak odoše i propovijedahu posvuda, a Gospodin surađivaše i utvrđivaše Riječ popratnim znakovima. (Mk 16,15-20)

U toj posljednjoj „kristofaniji“ Uskrsloga apostoli primaju univerzalni misionarski mandat. Uzašašće na nebo nije Isusovo napuštanje učenika, nego samo njegova „privremena“ udaljenost. U međuvremenu apostoli trebaju prošiti djelo spasenja, navješćujući njegovo Evanđelje svakom stvorenju. Preko ljudi Krist biva navješten drugim ljudima. To je „oporučno“ poslanje: „Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se.“ (Mk 16,15-16).

U ovoj zapovijedi i mandatu koji Isus daje učenicima valja podcrtati dvoje činjenice. Najprije činjenicu univerzalnosti, apostoli su poslani po svem svijetu, evanđelje treba biti naviješteno i propovijedano svakom stvorenju, ne isključivši nijednu rasu niti naciju u kojem god dijelu svijeta da živi. A druga činjenica je prihvaćanje dara Evanđelja po vjeri kroz obred krštenja, koje i simbolički označava rođenje na novi život, kao izvorno pranje od prljavštine prethodnog života.

Ako bude tako i ako kršćani budu živjeli na taj način, moći će činiti izvanredna djela, kao što će se dogoditi i apostolima koji će na Pedesetnicu govoriti novim jezicima upravo zbog naviještanja Evanđelja. Radi se samo o znakovima koji će potvrđivati snagu evanđelja i svjedočiti uz riječi apostola da je spasenje koje daruje Evanđelje potpuno te da uz čovjekovu dušu uključuje i tijelo koje trpi.

Važno je ne zaboraviti činjenicu da se sve to događa kao nastavak Kristovog djelovanja, koji, iako je uzašao na nebu, nije napustio svoju Crkvu i one koji navještaju Evanđelje, nego da djeluje zajedno s njima, u njima i po njima.

Evanđelje se stavlja u ruke učenika koji imaju problema s vlastitom nevjerom i tvrdoćom srca, stavlja se u krhke i neodlučne ruke, dok ne završi svoju trku do kraja zemlje.

Čitav svemir, sav stvoreni svijet, iščekuje i prima dinamizam radosne vijesti spasenja koje se razlilo svijetom snagom Isusova uskrsnuća. Isus svojim spasenjem obnavlja svako stvorenje.

Sve se odigrava između vjere i nevjere, između prihvaćanja i odbacivanja Evanđelja, koje ostaje jedini objekt propovijedanja apostola. Već na početku svoga javnog djelovanja Isus poziva na obraćenje i vjeru pred blizinom Božjega kraljevstva (usp. Mk 1,15). Sada kao Uskrsli obnavlja svoj poziv da neizmjerni dar evanđelja ne bi bio uzalud izgubljen. Znakovi koji će pratiti „one koji vjeruju“ – dakle ne samo misionare – su potvrda Riječi navještene i prihvaćene u vjeri. Ti se znakovi događaju u Isusovo ime, tako da to što označuju ne pokazuje moć i veličinu vjernika, nego božansku snagu koja djelu po istom Gospodinu (r. 20).

Nakon što je Isus sve rekao svojim učenicima Otac ga može uzdignuti na nebo i postaviti ga sebi s desna. Biblijskom piscu dovoljan je samo jedan redak da bi opisao scenu uzašašća. Ono nebo koje se otvorilo u trenutku krštenja na rijeci Jordanu (usp. Mk 1,10), sada ponovno prihvaća Onoga koji je sišao na zemlju da dokraja ispuni volju Očevu. Ako sada postoji uzašašće, uzdignuće, uznesenje, uzdizanje, to je zato jer je prije postojalo silaženje, spuštanje. Između tog dvostrukog i dvosmjernog kretanja Sina Božjega sadržan je čitav njegov zemaljski život. Ako je nebo sišlo na zemlji i ako je zemlja uzdignuta na nebo, od sada pa nadalje više ne postoji podjela između neba i zemlje.

Nebo više ne može biti shvaćeno kao ono što označava udaljenost, odijeljenost, odvojenost i odijeljenost od Gospodina onih koji žive na zemlji. Baš suprotno, zato što je uzašao na nebo, k Ocu, Isus može biti prisutan u svojim učenicima, na potpuno nov i najradikalnije puno dublji način. Zapravo, odmah nakon što je evanđeoski tekst rekao da je Uskrsli „sjeo s desne Bogu“, nastavlja „Gospodin surađivaše i utvrđivaše Riječ popratnim znakovima.“ To jedinstvo i zajednički rad božanskog i ljudskog, je plod i djelo Duha Svetoga, koji je pravi, ne imenovani, protagonista svakog poslanja.

Na kraju možemo se pitati: Ako prazan grob nije cilj našeg putovanja („Nije ovdje!“ Mk 16,16), i ako nije nebo mjesto prema koje upirati svoj pogled („Galilejci, što stojite i gledate u nebo?“ Dj 1,11), gdje onda da tražimo Uskrsloga? Jer još uvijek postoje mnoga kriva mjesta u kojima se zagubljuje naša potraga…

(PPS Uzašašća možete pogledati u galeriji prezentacija ili OVDJE)